Franjevački muzej Vukovar

Stalni muzejski postav Franjevačkog muzeja Vukovar

Franjevački muzej u Vukovaru objedinjuje kompleksnu građu koju su vukovarski franjevci sakupljali od ranog 18. stoljeća, kada su, izgradnjom samostana i crkve u Vukovaru, uz onu duhovnu, stvorili prostornu bazu jednog od identitetskih, ali i kulturnih i umjetničkih središta grada. Muzej je otvoren prošle godine, a do danas je zabilježio preko 35 000 posjeta.


Franjevački muzej u Vukovaru objedinjuje opsežnu i kompleksnu građu koju su vukovarski franjevci sakupljali od ranog 18. stoljeća, kada su, izgradnjom samostana i crkve u Vukovaru, uz onu duhovnu, stvorili prostornu bazu jednog od identitetskih, ali i kulturnih i umjetničkih središta grada. Franjevački samostan s crkvom i kulturnim i umjetničkim blagom čuvanim u njima, svrstava se u najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske. U ratnim stradanjima 1990-ih godina samostan i crkva su bili gotovo potpuno uništeni, a mnoge vrijedne umjetnine netragom nestale.
Poslijeratna obnova bila je kompleksan i dugotrajan poduhvat. Obnovljeni samostanski kompleks udomio je Franjevački muzej kao mjesto koje objedinjuje riznicu s vrijednim umjetničkim blagom, galeriju slika starih majstora te knjižnicu raritetnih knjiga. Osim toga, posjetiteljima je omogućen pristup crkvi, kripti, zvoniku i klaustru, novoj knjižnici s čitaonicom te sadržajima poput vinoteke i suvenirnice, uključujući i vanjski prostor u kojem se nalazi Pastoralni centar sv. Bono i šetnica s pogledom na Dunav.

Nakon složenog procesa arhitektonske obnove i uspostave muzejske zbirke, Radionica arhitekture i Vanja Ilić u već obnovljenoj strukturi izvode novi, prepoznatljiv prostorni sloj, projektiran do posljednjeg detalja istančanim arhitektonskim rukopisom, i iznimno širokim, aktivnim znanjem kako o arhitektonskom shvaćanju prostora, tako i dubokom srodnošću s temom koja redovito odlikuje njihov projektantski pristup. Njihov je zadatak bio osmisliti stalni postav Franjevačkog muzeja Vukovar unutar postojećeg prostora. Samostan u kojemu je smješten Muzej u trenutku projektiranja postava je bio većinom građevinski i konzervatorski potpuno saniran. Stoga je opseg zadatka primarno obuhvaćao projektiranje prezentacije franjevačke zbirke i manje prostorne intervencije, radi poboljšanja funkcionalnosti prostora i ostvarenja kontinuiranih hodograma te uvođenje nove rasvjete. Bogata franjevačka zbirka izložena je u relativno malim prostornim segmentima kompleksa, različitih zatečenih ambijenata, te je u skladu s prostornim mogućnostima kompletno projektiran svaki element postava na takav način da se unosi lagani, suvremeni sloj, unutar povijesne cjeline, koji je svojim oblikovanjem potpuno nenametljiv, prozračan, a istovremeno adekvatna podloga za izlaganje sakralnih predmeta i umjetnina. Iako oblikovanje ima zajednički nazivnik, u krajnjoj formi ono u potpunosti korespondira s arhitektonskom mikrolokacijom i vrstom izložaka. Uvođenje sustava rasvjete potencira istovremeno naglašavanje plasticiteta arhitekture i osvjetljavanje eksponata.

Postav počinje na vanjskom ulazu ispred kojeg su postamenti za oštećena crkvena zvona i osnovne informacije koje posjetitelja uvode u priču o Muzeju. Ulazni prostor nas informira o distribuciji stalnih i povremenih sadržaja unutar kompleksa pri čemu oblikovni elementi skrivaju tehničku infrastrukturu i naglašavaju arhitektonski izvorno oblikovanje. Ranije već ostakljeni trijem klaustra je izložbeni prostor postava formiranog tako da se izložba sagledava i iz vanjskog i unutarnjeg prostora. Svaki dio projekta pomno je osmišljen tako da zadovolji što više funkcionalnih i doživljajnih komponenti. Tako oratorij povezan s crkvom ujedno otvara vizuru na Vodotoranj, a zlatni zastor čini podlogu za eksponate koji ‘lebde’ na njemu, kao i frontu postojećeg spremišnog prostora. Riznica s kaležima i misnim ruhom je oblikovana tako da se unutar postojećih gabarita integriraju elementi postava uz naglašavanje izvorne arhitekture i plasticiteta. Vinoteka je oblikovana potpuno asketski, namještajem sazdanim od vješto proporcioniranih, čistih drvenih ploha kao prostor kojim završava postav.
Arhitekti su uspjeli prostoru u kojemu je njihov dodir tek jedan segment puno veće cjeline, dodati vlastiti, distinktivan estetski sloj u harmoniji s kontekstom, čiji identitet dograđuju i oplemenjuju upravo svojim autorskim potpisom.